Od Göteborga do Nordkappa s Volvom FH Aero 500 LNG

Krajem lipnja prošle godine krenuli smo prema dalekom sjeveru u ekspediciji od gotovo 2.500 km od Göteborga u Švedskoj do Nordkappa, najsjevernije točke kopnene Europe. 

U tri ljetna mjeseca, sunce se tamo nikad ne spušta ispod horizonta, a mi smo maksimalno iskoristili svaku minutu. 

Krećemo iz Volvo Trucks centra u Göteborgu, a ispred nas je gotovo 2.500 km kroz Švedsku, Finsku i Norvešku

Da sve učinimo još zanimljivijim napravili smo to u kamionu s plinskim pogonom – Volvo FH Aero 500 LNG 4x2, s potpuno opterećenom poluprikolicom. 

Četiri dana, beskrajno dnevno svjetlo, sobovi, borove šume dokle pogled seže i neke od najspektakularnijih cesta koje Skandinavija može ponuditi.

Dan prvi: Götheborg . Hornoberget

Putovanje počinjemo u Volvo Trucks centru u Göteborgu, gdje nas je karta Europe na zidu podsjeća koliko daleko moramo ići. 

Mi koji tamo ne živimo u pravilu ne shvaćamo pravu veličinu Skandinavije jer je Švedska dugačka preko 1.500 km, pri čemu većinu moramo prevesti da bi kratko ušli u Finsku te potom u Norvešku. 

Kroz gradski promet ulicama Göteborga  

Sveukupno, do Nordkappa ima više od 2.000 km, a za usporedbu to je kao od Göteborga do Rima u Italiji.

Naš kamion je Volvo FH Aero 500 koji radi na 95% LNG-a i 5% dizela, odnosno dizel služi umjesto svjećice da bi zapalio smjesu plina i zraka, a u spremnicima imamo 215 kg LNG-a, 140 litara dizela i 64 litre AdBluea, što je najmanji AdBlue spremnik koji Volvo ima u ponudi. 

Plinski kamioni ponovno su popularni zbog konkurentne cijene plina, ali unatoč tome što nudi veći doseg, LNG izvedba zahtijeva i posebne punionice koje baš i nisu česte. 

FH Aero LNG uspone rješava s lakoćom, a krivulje okretnog momenta i snage gotovo su identične kao kod dizelskog brata

Iako nam gorivo koje nosimo omogućuje oko 1.000 km dosega, a raspored punionica (barem na papiru) ne izgleda loše, obzirom kamo idemo, iskoristit ćemo svaku priliku za punjenje.

Krećemo prema sjeveroistoku, gotovo do Stockholma, a prolazeći kroz Örebro, podsjećamo se da je to rodni grad pokojnog F1 vozača Ronnieja Petersona, najuspješnijeg švedskog vozača Formule 1. 

Obzirom na broj kamera za brzinu koje smo do sada prošli, lako je dokučiti zašto ih nije bilo puno! Ograničenje brzine je 80 km/h i vozimo se glavnom cestom prema sjeveru, pri čemu se izmjenjuju dionice s jednom i dvije vozne trake. 

Švedska je relativno dobro pokrivena LNG punionicama, a iako punjenje traje slično kao i kod dizela, ukapljeni plin je -160 stupnjeva što zahtjeva posebnu opremu

Površina ceste je besprijekorna, poput poliranog stakla, iako je krajolik pomalo dosadan. Švedska ima oko 70 milijardi stabala, koja pokrivaju 69% kopnene površine, i čini mi se da sam ih sve dosad već vidio.

Ipak, raznolikost koja nedostaje krajoliku nadoknađuju vozila u prometu. Gotovo svaki kamion kojeg smo vidjeli je švedske proizvodnje, a većina izgleda kao da ide na izložbu.

Čak i distribucijski DHL kamioni imaju dodatna svjetla, bullbarove i personalizirane detalje i jasno je da iza svake preinake stoji ponos, vrijeme i novac.

U spremnicima imamo 215 kg LNG-a što je dovoljno za oko 1.000 km, a osim toga tu je i 140 litara dizela te 64 litre AdBluea

U vrijeme ručka nailazimo na LNG benzinsku postaju i stajemo natočiti gorivo. Iako smo potrošili tek trećinu spremnika bolje je iskoristiti priliku i dopuniti gorivo, a osim toga dopunjavanjem novog, hladnog goriva, snižava se temperatura u spremniku, hladnije gorivo zauzima manje prostora te se može "ugurati" više plina. 

Sam proces punjenja jednostavniji je nego što sam očekivao, iako definitivno složeniji nego kod dizela ili CNG-a. Glavni izazov je temperatura: LNG je na temperaturi od oko -160°C, što objašnjava potrebu za rukavicama, vizirom i ostalom zaštitnom opremom. 

Prvi korak je odzračivanje spremnika, zatim spajate priključak za punjenje i pritiskom na gumb pokrećete punjenje. 

U roku od nekoliko sekundi, crijevo za punjenje postane bijelo od leda, a karakteristično zviždanje označava da je spremnik pun. Odvajanje crijeva za punjenje je malo teže jer je smrznuto, ali uz malo napora smo to uspjeli riješiti. Ugurati smo 64 kg plina.

Spektakularni most Högakustenbron je švedska verzija Golden Gatea, a viseći most dugačak 1.867 metara u prometu je od 1997.

Nastavljamo put uz adaptivni tempomat koji je izvrsna pomoć u vožnji, pogotovo na autocesti, radi odlično, bez stresa i trzaja te je vrlo koristan za održavanje sigurne udaljenosti. 

Ipak, u složenijim okruženjima, poput kružnih tokova i vijugavih cesta, nije uvijek savršen, osobito kad se približavate kružnom toku. 

Sustav ne samo da automatski usporava, već izgleda da zna kojom brzinom treba ići kroz sam kružni tok i pod pretpostavkom da vam ništa ne dolazi s lijeva, možete mu prepustiti da sve odradi sam - barem u teoriji.

Kad nije za upravljačem Will se bori s milijunima kukaca koji su skončali na njegovom vjetrobranskom staklu. Zaštita od komaraca je neizbježna, ali čak i onda računajte s ugrizima

U praksi može biti previše oprezan, odnosno sporiji od većine vozača, pa je lako je razumjeti zašto mnogi profesionalci odlučuju preuzeti stvar u svoje ruke u takvim situacijama.

Nakon još nekoliko milijardi borova, i bez puno toga za vidjeti, zaustavljamo se u Tönnebru, kamionskom odmorištu na obali jezera. 

Mirno, slikovito i besprijekorno čisto, više podsjeća na park prirode s parkiralištem za kamione nego na benzinsku postaju. 

Za večeru je Burger King, ali je ekstra-large ovdje manji od običnog burgera u nekoj drugoj zemlji i bio bi potpuna uvreda za američkog kamiondžiju. Nije ni čudo što je samo 14% Šveđana pretilo.

Docksta je jedno od najpoznatijih švedskih kamionskih odmorišta, a također obilježava i polovicu puta kroz Švedsku

Ponovno smo iskoristili priliku za punjenje i "natočili" još 73 kg LNG-a i nastavljamo dalje. Uključujemo se na cestu iza kamiona s trupcima, odnosno uobičajenom skandinavskom kombinacijom s dvije prikolice, ukupne dužnije 25,24 m. 

Pri prolasku ispod niskog nadvožnjaka, jedan od trupaca pada s prikolice na cestu točno ispred i da smo bili nekoliko metara bliže, moglo je završiti jako loše.

Još pod dojmom "za dlaku" izbjegnute nesreće, zaustavljamo se kod Hornobergeta, pored Högakustenbrona, jednog od najpoznatijih i najimpresivnijih švedskih mostova. 

Skandinavija je dom za više od 600.000 sobova, od kojih mnoge čuvaju autohtoni Sámi diljem sjeverne Švedske i Norveške. 

Otvoren 1997., viseći most dug 1.867 m nudi zadivljujući pogled na UNESCO zaštićeno područje Höga Kusten. Nakon što smo prevezli 810 km, odmor će dobro doći, a nastavljamo ujutro, iako se ni u jednom trenutku nije smračilo.

Dan drugi: Hornoberget - Kiruna

Prvu jutarnju kavu pijemo kod mjesta Docksta, na jednom od najpoznatijih švedskih kamionskih odmorišta, koje obilježava i polovicu puta kroz Švedsku. 

Krajolik se počinje poboljšavati, s jezerima koja počinju razbijati jednoličnost borovih šuma, ali uz svu tu vodu i temperature od 26°C, dolaze i komarci te svaki kad otvorimo vrata kamiona, novi roj uleti unutra. 

Nekoliko sati kasnije prolazimo blizu Umeåa gdje Volvo Trucks proizvodi kabine. Jako je daleko od Göteborga gdje je glavna tvornica te se morate zapitate zašto ovdje proizvoditi kabine i voziti ih 1.000 km na jug. 

Ispostavilo se da tvornica ima ozbiljnu tradiciju i počela je 1929. kao stolarska radionica za izradu namještaja, koja je usput počela graditi i kabine. Osnivač, Gösta Nyström, bio je pionir sigurnosti i razvio prvu samonosivu karoseriju na svijetu te je prvi upotrijebio i roll-bar zaštitu prilikom prevrtanja. 

Volvo je kupio tvrtku 1964. godine i od tada je ona ključni dio sigurnosne baštine brenda. S obzirom na toliko znanja i tradicije ima ovo mjesto, jasno je zašto Volvo i danas ovdje proizvodi kabine.

Neizbježno fotografiranje na ulazu u Polarni krug: autor teksta Will Shiers i Martin Tomlinson, Volvo Trucks

Svaki put kad stanemo, naš fotograf inzistira na čišćenju vjetrobrana, a to je postao posao s punim radnim vremenom. 

Staklo je groblje kukaca, i to ne samo komaraca, jer su neke od tih letećih zvijeri veličine manjih zrakoplova. Jednom prilikom nam se pridružio vrabac koji je kljucao zgnječene kukce direktno s registarske pločice. Prirodna ekipa za čišćenje.

Prolazimo kroz Skellefteå, grada čije ime nam zvuči više grčki nego švedski, a trenutno smo samo 120 km južno od Arktičkog kruga. Pauza za kavu u McDonald'su potiče raspravu: gdje je najsjevernija poslovnica na svijetu? 

Nakon pauze u Kiruni slijedi kratka dionica kroz Finsku 

Brza pretraga na Googleu potvrđuje da je u Tromsøu, u Norveškoj, oko 350 km unutar Arktičkog kruga. Postojao je još jedan sjeverniji, u Murmansku u Rusiji, ali je zatvoren 2022.

Teren postaje brdovitiji, ali Aero uspone rješava s lakoćom. Krivulje okretnog momenta i snage gotovo su identične kao kod dizelskog brata, a jedina stvarna razlika je što LNG nešto kasnije prebacuje u viši stupanj, a također je i malo tiši. 

Nakon ručka nailazimo na još jednu samoposlužnu LNG punionicu te dodajemo još 100 kg u spremnik. 

Motorna kočnica odlično drži na nizbrdici što je podsjetnik da se ipak radi o motoru s dizelskim procesom kojem ne treba retarder

Uskoro prelazimo u Arktički krug, što znači i obavezno fotografiranje pored znaka, kao i tjeranje komaraca. Temperatura: ugodnih 23 stupnja. Ovako daleko sjeveru nema autocesta, ali je promet relativno rijedak. 

No kako ceste prolaze kroz središta naselja, što znači ograničenja brzine i semafore što usporava napredak. Stvari postaju još sporije s radovima na cesti gdje smo izgubili gotovo sat vremena puzeći 25 km po makadamu. 

Kad smo konačno krenuli sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine, a naš fotograf opsjednut čistoćom traži da operem kamion, ali to će pričekati do sutra. Umjesto toga, radujem se pivu od 15 eura, možda budu i dva.

Preko "noći" ostajemo u Kiruni, koja je relativno poznato mjesto. Zanimljivo je što se cijeli grad premješta nekoliko kilometara istočnije jer je ispod njega rudnik željezne rude koji uzrokuje slijeganje tla. Umjesto da riskiraju da se zgrade urušavanje zgrada, Šveđani ih premještaju, ciglu po ciglu. 

Odlučujem ostati budan do ponoći, kako bih vidio kako izgleda ponoć unutar Arktičkog kruga – i iskreno, moglo je biti i podne. Ponoćno sunce je nestvarno i totalno remeti vaš biološki sat. Na kraju uspijem zaspati, ali nije lako.

Dan treći: Kiruna - Hammerfest

Prije polaska ponovno napunimo gorivo, utočivši 68 kg u spremnik, a 15-ak km sjevernije prolazimo pored mjesta gdje se nalazi svjetski poznati ledeni hotel. 

Iako je kraj lipnja snijega još ima dosta snijega koji se odbija otopiti

Svake zime ga izgrade od ogromnih blokova leda iskopanih iz obližnje rijeke Torne te se pomalo topi kad dođe proljeće, da bi se sljedeće godine ponovno izgradio novi.

Danas je malo hladnije, oko 12 stupnjeva, a zimi temperature u ovom dijelu Švedske mogu pasti ispod -40°C. To je jedan od razloga zašto je ovo područje popularno mjesto za zimska testiranja vozila te nije neuobičajeno vidjeti kamuflirane prototipove koji se voze po zaleđenim jezerima.

 Ipak, zanimljivo je da, unatoč temperaturama ispod nule veći dio godine, ima znatno manje 4x4 vozila nego što biste očekivali. To je podsjetnik da vam ovdje u stvari treba dobar set zimskih guma i malo znanja.

Ulaskom u Norvešku ceste postaju uže, ali je zato priroda spektakularna

Krajolik se postupno mijenja, manje je stabala i puno močvarne tundre – vjerojatno rezultat topljenja permafrosta. S vremena na vrijeme nailazimo na sobove koji lutaju cestom, što isprva izaziva veliko uzbuđenje, a naš fotograf skače iz kabine kako bi ih snimio. 

Ali nakon nekoliko sati smo prestali obraćati pažnju. U Švedskoj je oko 250.000 sobova, a većina njih ne razlikuje cestu od šume te se godišnje zabilježi više od 4.000 naleta na sobove, često uzrokujući ozbiljnu štetu i povremene ljudske žrtve.

Uskoro ulazimo u Finsku, gdje se krajolik mijenja, a vidljivost smanjuje - ne zbog magle već zbog komaraca. Iako sam se okupao u sredstvu za odbijanje komaraca, svejedno sam dobio stotine ugriza. 

Most Kvalsund (li Kvalsundbrua na norveškom) povezuje otok Kvaløya s kopnom, a njime stižemo do Hammerfesta gdje je najveći europski LNG terminal

Ceste na sjeveru Finske su uske i prilično neravne, ali to ne obeshrabruje lokalce čiji kamioni jure punim gasom. Zahvalan sam na Volvo CMS kamerama jer bismo sigurno ostali bez retrovizora budući da se s kamionima iz suprotnog smjera mimoilazimo za svega nekoliko centimetara. 

Finska dionica ubrzo završava i pripremamo se na dugo čekanje na ulasku u Norvešku i objašnjavanje naše pomalo bizarne misije. 

Začudo, na graničnom prijelazu nema gužve, samo carinski službenik koji provjerava naš ATA-karnet i maše nam da prođemo. Očito nema ništa neobično u tome da novinari s kamionom naokolo voze betonske blokove.

Unatoč što smo u europskoj prijestolnici LNG-a, nema punionice pa smo se napunili iz tankera

Ovaj dio Norveške je senzacionalno lijep te zaista oduzima dah. Visoke planine prekrivene jelama, kristalno čiste rijeke koje jure kroz doline isklesane ledenjacima i beskrajne prilike za fotografiranje. 

Ulazimo na odmorište urezano u srce planinskog prijevoja s bistrom i brzom rijekom s jedne strane i strmom liticom koja se uzdiže s druge strane. 

Zrak je hladan, čist i svjež, a osjećaj je ka iz nekog drugog svijeta. Ovdje nas dočekuje i nekoliko ozbiljnih nizbrdica, ali ih FH Aero 500 LNG ih rješava s lakoćom.

Motorna kočnica odlično drži što je podsjetnik da se ipak radi o motoru s dizelskim procesom kojem ne treba retarder. To štedi nekoliko tisuća eura i par stotina kilograma.

Stižemo u Altu, gradić smješten na rubu fjorda okružen je brezama i jasikama, što mu daje gotovo alpski izgled. Kasnije smo naučili kako Alta ima blagu mikroklimu zahvaljujući Golfskoj struji. 

U luci je čak je i kruzer, koji izgleda pomalo nestvarno ovako daleko na sjeveru. Dok izlazimo iz grada, krajolik se ponovno mijenja i definitivno napuštamo ugodnu mikroklimu jer je uokolo još dosta snijega koji se odbija otopiti. I sobovi naravno. 

Večerašnji cilj je Hammerfest, koji je na otoku i moramo prijeći impresivni most Kvalsund (odnosno Kvalsundbrua na norveškom). 

Volvo FH Aero je definitivno ispunio očekivanja – sigurna i udobna vožnja te impresivne performanse u vožnji

Viseći most dugačak 741 m do nedavno bio najsjeverniji takve vrste na svijetu, otvoren je 1977. te cestom E69 premošćuje tjesnac Kvalsundet do otoka Kvaløya. 

Iako su prizori spektakularni, ne mogu u potpunosti uživati jer se cesta sužava odmah nakon mosta. Vijuga uz liticu, a na mjestima nema ni zaštitnih ograda. 

Po fjordovima su razasute farme za uzgoj lososa, a njihovi okrugli bazeni plutaju u mirnoj vodi poput plutajućih krugova u žitu. Tada odlučujem da je lokalni losos na žaru ono što želim za večeru.

Ali Hammerfest je također je dom najvećeg europskog terminala za izvoz LNG-a – postrojenja koje ukapljuje plin iz ogromnog polja Snøhvit u Barentsovom moru. Plin se na kopnu hladi i prevode u tekuće stanje te tankerima odvozi kupcima. 

No, iako smo bili samo nekoliko kilometara daleko od najvećeg LNG postrojenja u Europi, u Hammerfestu nije bilo niti jedne javne LNG punionice. Na kraju smo uspjeli natočiti gorivo s tankera koji inače opskrbljuje brodove na plin što opslužuju offshore operacije u Barentsovom moru. 

U spremnike je stalo 110 kg, što nam je bilo i najveće punjenje. Da stvar bude gora, u europskoj prijestolnici lososa, nije bilo lososa

Dan četvrti: Hammerfest - Nordkapp

Danas je vožnja relativno kratka jer nas od Nordkappa dijela manje od 200 km, ali navigacija kaže da će nam za to trebati oko četiri i pol sata — i lako je vidjeti zašto. Ceste su nevjerojatno uske i vijugave s gomilom turističkih autobusa koji dolaze iz suprotnog smjera. 

Nordkapp tunel duljine 6,9 km je najduži i najsjeverniji podmorski tunel u norveškoj i spušta se 212 m ispod morskog dna.

Nekoliko puta se moram gotovo zaustaviti kako bih ih pustio da prođu, očekujući zahvalno mahanje, ali umjesto toga dobivam samo zbunjeni pogled.

U jednom od brojnih tunela mi je posebno drago što nije bilo prometa jer je savjet da se u tunelu, koji je grubo isklesan u stijeni, držimo sredine kako ne bi zakačili svod. 

Jedan od zadnjih koraka je Nordkapp tunel (Nordkapptunnelen) duljine 6,9 km koji spaja otok Magerøyaju s kopnom. Ovo je najduži i najsjeverniji podmorski tunel u norveškoj i spušta se čak 212 m ispod morskog dna. 

Kao i većina ostalih tunela u ovom području ima vrata za blokiranje vanjskog ledenog zraka koja se automatski otvaraju kad nailaze vozila. 

Po ljetu su stalno otvorena. Na drugoj strani se dižemo prema površini, a uspon je dugačak i vrlo strm te brzina pada na 36 km/h, unatoč svim naporima naših 500 KS.

Oko 50 km od odredišta, nailazimo na Volkswagen Bubu iz 1969. s južnoafričkim registarskim pločicama, koja se dovezla iz Cape Towna. 

Južnoafrička Volkswagen Buba iz 1969. se dovezla od Capetowna do Nordkappa

Vozač koji se sam dovezao s drugog kraja svijeta kaže da se Buba bezbroj puta pokvarila tijekom sedmomjesečnog putovanja, ali da je ipak uspio. 

Nisam siguran što planira s Bubom kad stigne na cilj, ali da sam na njegovom mjestu, vjerojatno bih je gurnuo u more s najbliže litice i odletio kući!

Krajolik u ovom završnom dijelu je apsolutno zadivljujući – oštar, grub i divlje lijep. Brda bez drveća su tamnozelena, ukrašena trakama planinskih potoka i prošarana jezerima nalik zrcalima. 

Svake godine Nordkapp posjeti više od 200.000 turista i avanturista kako bi doživjeli ponoćno sunce ili podnevni mrak

No, zato su ceste su daleko najgore. Uske, bez rubnika i očito nisu bile namijenjene dvosmjernom prometu. Da stvar bude gora, na cesti je veliki broj biciklista, što je poseban problem na uzbrdicama.

Unatoč svemu, nakon četiri dana i gotovo 2.500 km stižemo na cilj. Čak i s potpuno novim kamionom ovo mi se čini kao veliko postignuće, pa ne mogu zamisliti oduševljenje dolaska ovamo biciklom ili u 60 godina staroj Bubi. 

Nakon četiri dana i gotovo 2.500 km Volvo FH Aero 500 LNG na vrhu svijeta

Na vrhu svijeta vrijeme je uvijek loše, a u trenutku može postati i gore. Ali imamo sreće, nebo je vedro, more mirno i sunčano je, pomalo nadrealno jer gledamo u Arktički ocean. Na vrhu Europe smo gdje sunce ljeti nikad ne zalazi, ali zato po zimi nikad ne izlazi.